Simptomi autizma kod djevojčice stare 20 mj.

Isus Lorens!

Evo svjedočanstva za moju kćerku (20 mj. )

Unazad dva mjeseca počela sam primjećivati kod kćerke čudne ispade tipa: čepila bih uši rukicama, oči bi joj bile poluzatvorene (škiljila bi) i smijala bi se ničemu, igrala bi se prstima uvijala bi šake prema unutra i bockala se prstima po tijelu. Po meni radila je to sve nesvjesno kao da odluta u mislima. Počela sam sumnjati na autizam jer od moje sestre sin ima autizam teži oblik. Znam dobro elemente autizma jer sam ga čuvala par godina s prekidima dok je sestra radila. Da je bilo lako, nije. Definitivno… Kod njezinog sina se stanje pogoršavalo iz dana u dan i sve je gore iz dana u dan, a ima osam godina. Sad pije tablete i sirupe za smirenje i terapija se stalno povećava.

Svaki novi dan kod kćerke bi bio neki novi ispad; počela je čepiti uši na zvukove, tipa: zvuk zvona od crkve, zvuk traktora,zvuk kuhala za vodu, na centrifugu od perilice, usisivač kad bih upalila, zvuk tuša, počela se buditi po noći na zvuk zvona od crkve jer zvoni na svaki puni sat, stavljala bih ju leći oko 21h, ne bi zaspala do 1 poslije ponoći, skakala bi po krevetu grebala bi noktima po uzglavlju kreveta, grebala bi po zidu, pasao joj je taj zvuk… Ustala bi ujutro sa mnom u pola 7 odmorna. Inače je spavala do 9, pola 10.

Došla bi sa mnom u dnevnu, popela bi se na stolicu i skupila bi se, pokrila glavu i uši rukama i tako skupljena bi bila dok ju ne bi uzela k sebi… Počela je hodati na prstima, nije više htjela stati na puno stopalo, kad bih ju prekinula u bilo kojoj radnji počela bi me gristi ili bi sama sebe udarala po glavi. Morala bi ju čvrsto stisnuti i zagrliti uza se da se smiri. Počela je birati hranu, naučena na pribor za jelo (žlica i viljuška) da bi ona počela jesti prstima. Počela je hranu bacati po podu. Na svako moje NE začepila bi uši.

Smirivalo bi ju dok bi gasila i palila svjetla ili bi sjela u ćošak i derala nekakav papir ili gurala autić dok se ne umori. Kad bih ju odvela kod bake i djeda reakcije su bile nikakve, kao da ih ne primjećuje. Osjetila sam da ju polako gubim. Kontakta očima skoro više nije ni bilo, pokaznu gestu više nije koristila i vise nije pitala(ta to) šta je to? I što je znala pričati (nekih 20 riječi) više nije htjela reći ni mama, već kad bi nešto trebala, uzela bi me za ruku i odvela do mjesta što želi uzeti.

Nije se više dala obući niti presvući pelenu, svelo bi se na vrištanje i plakanje. Više nije hodala za mnom po kući, nije ju ustvari više ništa zanimalo sto je inače radila. Uglavnom hod, pogled i igra sve bi bilo isprazno totalno odvajanje od svijeta, polako je odlazila u svoj svijet… Ja sam se slomila i nisam mogla prihvatiti da je upala u to stanje jer u 99% takvih slučajeva nema totalnog oporavka… Oporavak bi bilo do granice da dijete bude samostalno u obavljanju osnovnih stvari u životu. To stanje je za cijeli život pogotovo kad imaš u obitelji osobu s autizmom i znaš kroz šta moja sestra prolazi s njezinim sinom..

Počela sam tražiti terapeute, suplemente: jod, tekući zeolit, pa bezglutenska prehrana. Čitala sam što je dobro za njih što ne, kakve terapije i kad sam čula za cijene terapija i suplementa to je bilo sve preskupo. Morala bih kredit podignut za početak njenih potreba. Vodila sam ju njenoj pedijatrici i objasnila o čemu se radi, da bi mi ona kratko i jasno rekla da ne šalju djecu na procjenu prije 4 god, i da naš zdravstveni sustav nema adekvatnog liječnika za autiste. Blago rečeno bilo mi je pozlilo od svega jer u startu nisam vidjela izlaz. Gledati i gubiti dijete iz dana u dan do četvrte godine da bi napravili procjenu i dali neki novčić da bi dijete “kao” imalo za tipa senzorne terapije. Moja sestra se zadužila zbog sina da je ostala bez stana i na kraju se razvela. Došla je do ruba s financijama. Sada živi kao podstanar, Ima troje djece dvije kćerke i sina, kćerke je dala suprugu, a sebi je ostavila sina jer ona jedino s njim zna raditi terapije i sve ostalo.

Iz dana u dan bih razmišljala šta i kako i svako malo se sjetim sestre i njenih muka sa sinom i kažem sebi: pa ja to ne bih mogla podnijeti, to kćerkino stanje za cijeli život. Moja duša bi otišla u propast i rekla sam: Isuse pomagaj, znaš me dobro, ja to preživiti neću. Jer sam se u samo dva mjeseca slomila i naplakala se da sam se počela gubiti u svemu. Kroz misli si mi ti došao Lorens i odlučih te zvati i objasniti situaciju i da se pomoliš za kćerku.

Nazvao si me, ja sam uzela kćerkicu u naručje i pomolio si se za nju. I rekao si sad vjeruj i ne daj simptomima da te poljuljaju u vjeri. Na tome je ostalo i 10 dana sam ju samo pratila možda i koji dan više. Odmah drugi dan sam primijetila da se više ne penje na stolicu i ne čepi uši dok je skvrčena na stolici… Počela je reagirati na zvukove i više nego dobro, upirati prstom pokušavajući mi reći da zvoni zvono. Ja joj kažem: da’ zvoni zvono din dong, ona se smije, upalila bih usisivač, nije čepila uši već bih došla do usisavača i gurala bi ga dok ja usisavam i smijala bi se. Svaki dan po par simptoma je nestajalo. Spavanje se vratilo u normalu, pokazna gesta se vratila i sad je dosta poboljšala rječnik. Kroz te dane je naučila još deset novih riječi. Svi elementi autizma su nestali, danas je zdrava i vesela curica i mama, tata i sestra su vratili život u normalu. Moja sestra ima upitnik sad nad glavom.

Za mene osobno je ovo svjedočanstvo prejako jer moja sestra je rekla kad se upadne u to stanje da povratka nema nazad. Hvala tebi Lorice i hvala dragom Isusu na još jednoj potvrdi o oslobođenju i iscjeljenju vjerovala sam koliko sam mogla u tom ludilu ali evo Isus želi da budemo zdravi. Pa evo Isusu je sve moguće.

Pozdrav Lorens i šaljem Vam svima obilje blagoslova i snage u Kristu Isusu!

 

(Visited 41 times, 1 visits today)