Dragi Lorens,
Nisam se sad neko vrijeme javljao, htio sam se bolje provjeriti i preispitati motive mojih svjedočanstava tebi, ali i svega ostalog u mom životu s Isusom i neka sam. Ali ovo ipak neću preskočiti. Opisat ću ti što se dogodilo s Isusom prije dva, tri dana… priznajem da sam i ja ostao pomalo iznenađen spremnošću Očeve Ljubavi za bilo koga i bilo kad kroz nas.
Znači u šetnji sam oko 23 sata sa psom kroz park šumu gdje gotovo nema rasvjete, a na nekim dijelovima ne možeš vidjeti niti obris nečijeg lica ako ga sretneš. I tako jedan momak ispred mene šepa i ja ga polako stižem. Mrak je i on svakih par sekundi okreće glavu i provjerava me sumnjičavo i steknem dojam da je općenito u takvom stanju da si ‘mora pazit leđa’… vidim da ga baš smeta moja prisutnost i pomislim skrenut s puta da ga poštedim brige jer ga baš ‘pralo’, no u meni se otvori opcija da ga pozdravim, pokažem dobru namjeru i tako prestignem. Tako i krene razgovor i pitam ga za nogu. Kaže, koljeno boli kako god pomakne već tjednima, inače trenira i trči, a sada teško hoda. Na ultrazvuku nisu uočili ništa pa planira na magnetsku rezonancu. Predstavim što radim i kao terapeut ponudim pomoć, a u pozadini ‘čekam’ vodstvo ako Isus ima što tu direktno napraviti… (a to je to novo kod mene, inače bi imao određeni pritisak ‘moranja’ za moliti se čim vidim potrebitog, što bi se osjetilo u zraku i nekad bi odbijalo čovjeka da se otvori, i mene sputavalo da osjetim kretnju Duha. A ono što ‘moram’ je VOLJETI, što se isto onda osjeti, i osluškivati na unutra, da onda po vodstvu Duha djelujem ako i kako se može… pa nema tereta obaveze, koju ni ne mogu ja obaviti, već samo Ljubavna odluka volje oko poslušnosti prema Ocu (Riječi) da djeluje kroz mene u Duhu i Istini, tako da… lakše se diše:) )…
On kaže da se vraća u Zg i da ne bi mogao doći. To sve se dogodilo u 30 ak sekundi u mrklom mraku i sad ja više nemam što ponuditi i izgubiti, a želim mu pomoći pošto znam kako je s koljenima. I pitam ga da li zna da je moguće primiti po vjeri Božanskim putem preko Isusa Krista zbog Njegove žrtve za nas. Rek’o je da je čuo za to, al’ je bio zbunjen. Ja nadodao da mi i krivi i dužni imamo pravo na pomoć i iscjeljenje zbog Isusa (stekao dojam da je u nekoj sivoj nelegalnoj zoni života) i da nas On poziva i na taj način na promjenu, ukazuje na svoju beskonačnu Ljubav i nudi novu priliku. On pristane na molitvu. Ja kleknem i proglasim stvarnost nad koljenom u ime Isusovo i ne dajem mu izbora osim iscjeljenja. Dok sam molio osjetim da se namještalo. Ustanem se i kažem PROBAJ!!! A on u šoku opsuje pitajući dal’ ga zezam. Skače pa u čučanj, pruži mi ruku zahvalnosti ekstatično i odmah u sprint ko’ iz topa. Kad se vratio pitao sam ga koliko je bolje, a on kaže 100 posto. U šoku i nevjerici apsolutno iscijeljen, vidno pod dojmom skače, udara nogom… Ja ga uputim na Isusa i veću važnost i ozbiljnost ovog trenutka od iscjeljenja i pozdravimo se. E sad, znam da se ovo moglo u par rečenica. Al mislim si koje su šanse. ja uopće nisam ni mislio u šetnju pa ipak otišao, skoro ponoć, prvo me dečko htio izbjeći, zabrinut za zdravlje, mrkli mrak i Isus ga snađe. Ne znam je l’ to stvarnost, al primio sam misli da taj momak trenutno radi ili će napraviti nešto krivo i da bi mu ovo mogla biti prilika za prevagu na bolji put pa nas je Isus narihtao. I sad se mi brinemo, planiramo i kombiniramo, a sve upravljano od Njega… Hoću reći, čovjeku se dogodilo nešto nadnaravno, baš bio duboko potresen, govorio da ima Boga i u sebe se onako okrenuo i preispitivao, mo’š mislit da mu je na kraj pameti bilo da će primiti pomoć navečer u šumi, a ustvari ju je žudio i tražio i toliko je navikao trenirati da je otišao na stazu šepajući po noći…
Ivan K.