Zovem se Maja i imam 44 godine. Oko 27 godina bolovala sam od izvjesne kožne bolesti koja se manifestirala otvaranjem rana na rukama (uglavnom na prstima i nadlanici, jače na desnoj, a manje na lijevoj ruci). Prsti bi mi bili otečeni i koža ljuskava, upaljena i ispucana. Stalno bih u dubini tkiva osjećala kao da imam jedan uvijek aktivni vulkan koji bi na površinu izbacivao prvo sitne mjehuriće i upalu, a zatim bi koža postajala gruba i bez vidljivog uzroka otvarale bi se rane. Dijagnoze raznih dermatologa koje sam posjećivala varirale su u rasponu: neurodermitis, kontaktna alergija, psorijaza… U svakom slučaju, jedinu pomoć koju sam od liječnika dobivala bile su kortikosteroidne kreme. Njima bih mazala ruke samo kada bi situacija bila baš neizdrživa pa bi mi se koža kroz nekoliko dana mazanja oporavila do podnošljive mjere.
Međutim korištenje kortikosteroida je (gledano na duge staze) uzrokovalo još veće stanjivanje i slabljenje otpornosti kože, pa sam pokušavala naći pomoć i u novim načinima prehrane, biljnim tretmanima, homeopatiji, bio-energiji i raznim drugim alternativnim metodama, ali ništa nije pomagalo. Stalno sam tražila blaže kreme ili masti s kojima bih uz redovito mazanje više puta dnevno postizala da stanje bude podnošljivo bez korištenja kortikosteroida. Ali čim bih prestala mazati, rane bi se već sljedećeg dana otvarale. Jedna bi krema djelovala neko vrijeme, a onda bi se koža navikla na nju, pa bi prestala pomagati te bih morala potražiti drugu (a nije ih bilo lako pronaći jer sam na većinu krema i preparata trenutno burno reagirala, koža bi mi se dodatno upalila i rane pogoršavale). Dodir skoro svih namirnica pri pripremi hrane me iritirao i pogoršavao stanje, svi deterdženti su mi bili previše agresivni, izbjegavala sam dodirivati išta prljavo jer bi mi se koža upalila pri dodiru. Ni rukavice nisu pomagale jer bi me zagrijavanje ili vlaga pod njima iritirali, pa bi rezultat bio sličan kao i bez njih. Vremenom sam se pomirila s takvim stanjem i naučila živjeti s tim. Više nisam na ruke obraćala posebnu pažnju, već bih ih po navici automatski mazala i prikrivala bolest koliko je to bilo moguće.
U listopadu 2012. godine došla sam na Seminar „Kako primiti iscjeljenje od Isusa Krista“. Ono što mi se tada desilo je zapravo nešto mnogo važnije od iscjeljenja ruku o kojem ovdje govorim. Moje najunutrašnjije biće koje je vapilo za svrhom i smislom konačno je prepoznalo dom. Dom opran Isusovom Krvi, okupan Očevom Ljubavi, osvijetljen Istinom koja mi je počela iscrtavati jasan Put. Oživljena u novoj dimenziji, moja duša koja je do tada bila pasivno pokretana izvana snažno je ustala zahvaćena svjetlom, probuđena iznutra, ljubavno i silno. Od intenziteta buđenja unutarnjeg života tek mjesec-dva kasnije počela sam obraćati pažnju na aspekt zdravlja osiguranog za nas Ljubavnom žrtvom Isusa Krista te pogledala u svoje ruke koje su toliko dugo bile porobljene u podnošenju bolesti da nisam bila ni svjesna s kakvim porazom sam se bila pomirila.
Bog je za nas odredio zdravlje! Savršeno zdravlje duše i tijela! Bog koji je stvorio svjetove, nebo, zemlju, sve zakone materijalnog i nematerijalnog svemira, kaže: „Ja sam Gospod koji daje zdravlje!“ (Izlazak 15:26)
Njegovim ranama moje su rane iscijeljene! On, čija je Riječ Istina (Ivan 17:17), svjedoči za mene!
Licemjerno bi bilo nastaviti se osjećati okupana Ljubavlju i Istinom zaranjajući u Riječ koja je ozdravljenje svemu tijelu mome, a u sebi nastaviti čuvati prikriveno svjedočanstvo laži i poraza. Odlučila sam prestati mazati ruke ikakvim kremama i zalijevati zrno vjere Božjom Riječju dok god ga On ne nahrani dovoljno da probije zemlju i posvjedoči svjetlo umjesto mraka.
Sutradan su se počele otvarati rane. Kroz nekoliko dana prsti su mi postali otečeni i kruti, rane se produbile skoro do kostiju, bol se intenzivirala kao da su mi svi živci na prstima bili otvoreni, a nekad je postajala tako jaka da bi u svakoj tjelesnoj stanici od glave do pete osjećala iritaciju i mučninu. Takvo je stanje potrajalo nekoliko mjeseci, ali odlučila sam ne odustajati, ma koliko trebalo vremena, ma šta ja trebala napraviti. Odustati bi značilo odbaciti nešto što znači SVE i zamijeniti za nešto što je bilo potpuno beznačajno.
Čitala sam Pismo sa svjesnošću da moj Otac koji je Ljubav piše ljubavno pismo meni osobno i svaki dan sam ga jedva čekala otvoriti. Duša mi se napajala s najbistrijeg izvora i u to sam pokušavala gledati dok su mi rane na rukama i dalje rasle. Sve prirodno u meni je vapilo da pobjegne i posegne za kremom, ali sam odolijevala, hranila sam se svaki slobodni trenutak Božjom Riječi i učvršćivala uporište u Njoj, prisiljavajući tijelo da se ponaša kao da je Riječ Istina, kao da sam VEĆ iscijeljena. Tako sam, bez obzira na rane i otpore, a često baš kad su rane bile najgore, skakala oprati suđe (to je do tada već godinama radila isključivo perilica), nešto očistiti ili započeti bilo kakvu aktivnost koju sam godinama izbjegavala čuvajući ruke. Baš kad je bilo najbolnije, to je prestajalo biti teško, a postajalo čisti užitak, jer sam tada pogled žarko i netremice usmjeravala u Očevu Ljubav koja ne može podbaciti.
Razumom shvatiti principe vjere koja prisvaja je bilo jedno, a zaista „hodati u vjeri, a ne u gledanju“ (2. Korinćani 5:7) nešto sasvim drugo. Simptomi su se bolno nametali mojoj pažnji. Trebala sam se iščupati iz prirodnog gledanja na stvari i pogledati dublje, bez odmicanja pogleda, što Pismo kaže o tome. Zabilješke i snimke sa Seminara su mi bile uvijek pri ruci.
Borba se vodila u prvom redu u mom umu sa svakom mišlju koja se htjela osloniti (i rukovoditi djelovanje u smislu takve potvrde) na osjet boli, osjećaj nelagode ili srama zbog rana, na osjećaj vlastite slabosti i nedostojnosti, na sumnju ili strah od neuspjeha. A pobjeda je svaki put bila zagarantirana kada bi prepoznavši takvu misao, pronašla u Riječi Božjoj utočište i ostala u Njegovom ozračju dok se ta misao ne iskorijeni. Vlastite misli zamijenila sam meditiranjima o Riječi i što sam više pila na tom izvoru, sve svjetlija je postajala moja unutrašnjost i sve više sam nalazila u Pismu pokretačku snagu za svaku dnevnu aktivnost, odgovore na pitanja, sve više sam mogla u sebi potvrditi nanovo rođeno unutrašnje biće – ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: Riječju Boga koji živi i ostaje (1. Petrova 1:23).
Kroz slijedećih 5-6 mjeseci izmjenjivali su se periodi poboljšanja koji su trajali sve duže i koža zajedno s tkivom u dubini prstiju i dlanova je postajala sve zdravija. Ja sam još uvijek morala odolijevati napadima neprijatelja koji se šuljao i napadao mislima punim malodušnosti i sumnje kada bi mi se simptomi naglo na kratko vratili nakon dužeg perioda zdravlja. Ali takve misli sam opet prestajala uzimati u obzir i vraćala se u Riječ. Kako sam počela s uspjehom prakticirati Riječ i u slučaju manjih zdravstvenih problema (alergije dišnih puteva, herpesa, grlobolja, prehlada…), uvjerenje da je Ona istinita i djelotvorna ako popratimo Njene upute mi se sa zahvalnošću ukorjenjivalo u duši.
Desetak mjeseci nakon prestanka mazanja, moja je vjera oživila toliko da sam mogla, utemeljena u Kristu vjerodostojno i sa sigurnošću reći sebi i drugima da je Isus STVARNO moje bolesti i boli na Sebe uzeo i da su me Njegove rane iscijelile (Izaija 53:4, 5). Više nije ostalo prostora za rane. Srce mi je ispunjeno zahvalnošću što Njegova Riječ dopire do mene, što me Njegova Ljubav Spasila i ozdravila, što je On moj Gospodar.
A „formula“ iscjeljenja mojih ruku zapravo stane u tri stiha iz četvrtog poglavlja Mudrih Izreka:
20 Sine moj, pazi na moje riječi, prigni uho svoje mojim besjedama.
21 Ne gubi ih nikad iz očiju, pohrani ih usred srca svoga.
22 Jer su život onima koji ih nalaze i ozdravljenje svemu tijelu njihovu.
S Ljubavlju,
Maja