Prošli tjedan Franu je navečer zabolio zub, ista stvar kao i kod Ane, popravljen zub pod plombom počeo je boliti, baš mi ga je bilo žao. Položila sam ruke na bolno mjesto i pomolila se, nakon čega je Frano rekao da mu je bolje. Rekla sam mu da ćemo sad to izgurati do kraja i opet položila ruke. Dok sam tako držala ruke i molila u misli mi je došla slika kako kolegici s posla polažem ruke na obraz, nije mi bilo jasno što bi to trebalo značiti, pa sam razumjela da bi joj sutra trebala ponuditi molitvu. Osjetila sam to kao Isusov poguranac u tom smjeru i u srcu pristala, iako me malo hvatala trema od pomisli na to.
U trenutku kad sam u srcu pristala, kroz ruke su krenuli veliki izboji Sile koji su se sve više pojačavali, toliko da ja više nisam znala što bi s time pa me uhvatila panika, krenula sam skakati po dnevnom boravku, jaukati i tresti rukama da stane. U nekom trenu je sve to stalo, ja sam se vratila nastaviti moliti za Franu, sva “pokisla” što se nisam snašla i što tu Silu nisam primijenila na njemu. Nekoliko minuta poslije Frano se ustaje, govori kako je sva bol nestala, ja ga molim da mi iskreno kaže dal ga još boli ili mi to govori samo da me razveseli. Frano me nastavlja uvjeravati da je zaista sve otišlo.
Uvijek se bojim toga da osoba kaže da joj je bolje, jer zapravo ne želi povrijediti ovoga koji moli ili mu bude neugodno što molitva nije prošla i na kraju ostane u toj svojoj boli i razočara se.
Sutradan dolazim na posao i sretnem kolegicu kojoj sam u mislima polagala ruke na obraz i pitam ju kako je i ona kaže da je bila na operaciji zuba. “Ma nemoj mi reći”, pomislim u sebi, a ona nastavi pričati kako ju je jako boljelo i kako je u jednom trenu sva bol nestala i kako ju otad više ništa ne boli. Pitala sam ju zna li kada je to bilo i to je naravno bilo u vrijeme kada su krenuli izboji Sile kroz ruke. Još je rekla da je iz nekog nepoznatog razloga išla guglat što znači polaganje ruku, a ja sam dok sam molila za Franu, razmišljajajući o njoj, neprestano ponavljala polagat će ruke na bolesne i oni će ozdravljati. Ne mogu ti opisati koje je ushićenje nastalo kada sam joj ispričala cijeli tijek događaja. Ona je jednostavno bila van sebe i cijeli događaj doživjela kao potvrdu istinitosti Riječi Božje i Krista kojem se približava sve većim koracima.
Tereza
