Nazove me jedan dan naša M., sva u panici pokočilo ju, cijelo tijelo odrvenilo, ne može ništa, niti sjediti, ni ležat… A kaže kako se ujutro bila čula s našim Sašom O. da se on pomolio, za živac, bol, da se umirilo, al da ju sad navečer jače strefilo… I ništa prvo ju pozicionirala da skrene pažnju s boli na Isusa… I kažem joj kako mi došlo, pošto je Sašo već molio, da ću se ja pomoliti za snagu da se odupre i za njeno srce, s obzirom na to da znam situaciju u kojoj se nalazi… I u Duhu ja položim ruke i zazovem Njegovo IME, slomim đavlu moć nad njezinom dušom i proglasim pobjedu, proboj u srcu… malo se umirila… pa je rekla da joj došao u sobu netko pa da mora ići…
Čule se kasnije, rekla je da ju je za pola sata sve pustilo i da je shvatila zašto se uopće pojavilo, ušla je u pokajanje… nakon tjedan dana se čule, rekla da se više nije pojavljivalo…
A zanimljivo je kako smo joj Sašo i ja slično rekli, al u drugom vremenskom razdoblju… Baš je super kako je ispalo da smo jedan drugog nadopunili, svatko je odradio svoj dio, ali iste misli i s istim ciljem gdje se sve poklopilo… Isus NAS treba, ali zajedno… Jer tako smo jači…️ hvala ti Isuse…
