23 Kad uđe u lađu, pođoše za Njim njegovi učenici.
24 I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A On je spavao.
25 Oni pristupiše i probudiše Ga govoreći: “Gospodaru, spasi, pogibosmo!”
26 Kaže im: “Što ste plašljivi, malovjerni?” Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha.
27 A ljudi su u čudu pitali: “Tko je Taj da Mu se i vjetrovi i more pokoravaju?”
Ovdje u stvari govorimo o kontroli nad prirodnim elementima … što je, premda to ljudi ne znaju, tako reći ‘sasvim prirodno’ stanje za svakog ‘normalnog’ Kršćanina budući njega čin Otkupljenja i Spasenja vraća u stanje prije pada, a stanje prije pada, ili Adamovo stanje, uključuje i vlast nad prirodom i svime u prirodi, prema recimo ovim riječima iz Postanka 1:28 gdje čitamo: ‘Napučite Zemlju I SEBI JE PODVRGNITE, I VLADAJTE NAD…‘
U Objavi br. 3724 koja se nalazi na ovoj web-stranici, čitamo ovako glede prirodnih zakona i našeg odnosa prema njima ako smo Kristovi Vlastiti:
‘Ali ljudsko biće ne prakticira dovoljno snagu njegove volje… On bi mogao postići fenomenalne rezultate ali njegova vjera nije dovoljno snažna kako bi aktivirala njegovu volju, i njegova slabost vjere ne dozvoljava čovjekovoj prirođenoj snazi da ostvari učinak… Podredivši njegovu volju Mojoj on ima Moju snagu na njegovu raspolaganju i premalo iskorištava ovu snagu. On sam ne zna ili vjeruje kako silan može biti u sjedinjenju sa Mnom. Budući je on i dalje zemaljski utoliko što njegovo razmišljanje prilagođava sebe zemaljskom prirodnom zakonu, tako da on jedino sprovodi što mu prirodno izgleda moguće (podesno)… On ne prelazi granice koje su postavljene za nesavršeno ljudsko biće, baš poradi njegova nesavršenstva, koje on, međutim, može zanemariti. Zbog podređenosti njegove volje, zbog Mojeg upliva snage, on je sebe postavio u stanje savršenstva koje mu dozvoljava djelovati izvan okvira prirodnog zakona ali što unatoč tome ostaje prirodno budući je rezultat izvjesne zrelosti duše koju ljudsko biće može postići već na Zemlji. Kao rezultat ovog nezadovoljavajućeg vjerovanja on postavlja svoja vlastita ograničenja, koja Bog nije postavio za njega… Time ljudsko biće može imati krajnju snagu na njegovu raspolaganju a ipak ju ne koristiti dovoljno, budući ga njegovo ljudsko zemaljsko razmišljanje zadržava kada bi on jednostavno trebao pustiti njegovu duhu da govori.’
Primjer ovog ne-prilagođavanja prirodnom zakonu je i ono hodanje po vodi o kojem čitamo u Mateju 14:23-33, dakle, najprije je Isus došetao po vodi do njih na barci, a onda je i Petar hodao jedan dio puta do Isusa dok nije posumnjao. Petar pri tome i nije imao neku veliku vjeru, što se lako vidi ako se prouči tekst, a ipak je hodao po vodi tj. uzdignuo se nad prirodnim zakonom, što meni govori da to doista mogu i svi drugi vjernici, samo da se razumije princip razmišljanja objašnjen iznad u ovoj Objavi!
***
No, vratimo se na oluju. Putovao sam prema Dubrovniku gdje sam se trebao naći sa sekicom u Kristu te sa njom provesti dva dana u Konavlima u hotelu… Autobus sa Korčule za Dubrovnik ide u 5 ujutro … a ja sam eto baš te noći produžio u molitvi tako da sam mislim bio budan bar do 3, hoće reći, nisam se baš naspavao, tako da sam u busu bio u jednoj vrsti molitvenog sna… ne skroz u snu ali ne ni budan.
Vrijeme je bilo tmurno … tj. kišovito … takvo je bilo i dva-tri dana ranije … i baš se potrefilo da sam dva dana ranije obadva dana upao sa cipelama u duboku vodu koje su onda promočile (u stvari, jedne su promočile, u druge se voda ulila preko), znate ono kad padne naglo velika količina kiše pa se stvaraju male rijeke na cesti, i dva para najboljih cipela za to vrijeme su mi bila neupotrebljiva, pa sam na put išao sa jednima koje su propuštale vodu, nisu bile pokidane ali nisu bile prikladne za kišu.
Negdje mislim satak vremena prije Dubrovnika me nazvala ta prijateljica i rekla je da se sad zaputila pred mene iz Konavli da bi me čekala na busnoj stanici no da je takvo nevrijeme, takvi prolomi oblaka, takav vjetar da ona nije mogla doći od hotela do busa u Konavlima, a kamoli do Dubrovnika, i da je skroz mokra te da ću trebati onda sam doći do nje (Ona je na kraju ipak došla po mene, sa taksijem, nakon što se presvukla)!
Ja sam rekao kako nema problema, i da se ne brine … pogledao sam oko sebe … i mi smo također u busu bili u takvom nevremenu da je brisač stakla jedva micao velike količine vode koje su padale, nebo je bilo toliko crno da je vidljivost bila jako mala … baš je bilo gadno nevrijeme! Pogledao sam u daljinu gdje se Dubrovnik jedva nazirao … i on je sav kao i nebo u svim pravcima, bio ovijen u crno i pod kišom!
Ja sam nakon toga zatvorio oči … i mislio utonuti još tih satak vremena do Dubrovnika, no onda mi je palo na pamet kako trebam ići do apoteke po Ginko i kako će uz taj prolom oblaka i svu vodu na cesti koja se slijeva to sigurno značiti da ću i treće cipele, ove najmanje podobne, smočiti i da ću onda ta dva dana biti maltene bez cipela … u tom sam trenutku, u duhu naravno i sa zatvorenim očima rekao odvažno: ‘E nećeš! Evo me protiv tebe Sotono u ime Isusa Krista, ja zapovijedam ovoj oluji i ovim prolomima oblaka da stanu tako da kad dođem u Dubrovnik kiše više ne bude! U Ime Isusa Krista!’ Nakon što sam to rekao, mirno sam zahvalio i otišao dalje u molitvu.
Moram vam reći da je u trenutku kad je bus ulazio na busnu stanicu, kiša stala, i sunce se probilo iza oblaka … i što je najbolje, ta dva dana dok sam bio u Konavlima i Dubrovniku, cijelo je vrijeme bilo sunce … i onda zadnjeg dana popodne, kad smo se vraćali na busni tj. kad me prijateljica pratila, dakle nekih 50-ak metara pred busni, ponovno se naoblačilo i ponovno je počela kiša … a kad sam se ukrcao u bus za nazad … onda je kiša ponovno počela jače padati!
E sad, mislim da će dodati malo dramatike ovome ako dodam da je prognoza bila da će kiša padati cijeli tjedan, i također da su prijateljici koja je ono bila išla pred mene rekli na recepciji da zaboravi šetnju po Dubrovniku jer da prognoza kaže da će ovako žestoka kiša biti još SIGURNO dva dana! Ovo naravno ona može potvrditi!
‘John Alexandar Dowie, podrijetlom iz Škotske, služio je u Australiji na prijelazu stoljeća. Tamo je primio otkrivenje o Božanskom iscjeljenju pa je počeo putovati na druge kontinente propovijedajući tu Istinu. Susretao se sa mnogobrojnim nevoljama, ali svaki puta kada bi se našao u oluji, učinio bi što i Isus: ukorio bi vjetar i valove i oluja bi prestala.’