Danica naša došla s velikim tlakom, kaže danima je to stišće i baš bila smantana, i ništa, pomolio se ja još prije službe i onda sjela … i kad je služba završila, kaže dok je slušala, nešto je ‘pogodi’ u predjelu trbuha, i kao da ju je nešto tu ‘stislo’, i onda odjednom u cijelom tijelu ‘lakoća’, he, he, he, i vrati se našoj Danici onaj nevini osmijeh …
Evo Danica se potrudila pa dala svoje svjedočanstvo iz njezine perspektive:
‘Dragi Lorica, apostole i vođo! Uvijek želim da se Isus proslavi,ali mi je lakše usmeno budući da nisam vična pisanju.
Odlučila sam svjedočiti zbog svih koji nisu bili prisutni. Osjećala sam se kao da je strop na meni, da me pritišće i guši, neopisivo pikanje u predjelu srca. Ruke su mi trnule i Ti si se na moju molbu počeo moliti, jer ne znam kako bi izdržala do kraja Bogoslužja. Kad si stavio ruku, kao da me Isus dodirnuo. Do kraja molitve osjećala sam se bolje, svi pritisci su popustili i osjećala sam se bolje. Bilo je to kad je Anita govorila o 5 koraku, ne znam hoću li vjerno opisati taj osjećaj, kao da me netko pritisnuo rukom u predjelu želuca, ali kao da mi je zahvatila cijeli prsni koš i želudac. Toliko je bila velika, ali nisam ju vidjela, nego osjetila dodir. Nakon toga kao da mi je odnesen teret od 1 t. Hvala moj dobri Isuse što si skinuo, “strop” koji je bio na meni iako sam po molitvi osjetila olakšanje. Hvala Ti Lorice na onako silnoj molitvi, jer bez srca iz kojeg je izgovorena ne bi bilo ni Isusovog dodira, iako nam On nekad daje više nego molimo.
Kad već svjedočim da se proslavi Isus želim reći da nisam došla na svjetlo Čiste istine ne znam što bi danas sa mnom bilo i gdje bi bila koliko sam primila. Spomenut ću ovo naše zajedništvo i oslobođenje od kortikosteroida. Zahvalna sam Isusu i Tebi Lorice koji ne odustaješ i toliko se nesebično daješ.
Hvala Ti na ljubavi i strpljivosti, a Isusu sva slava, hvala i čast.