Dragi moj Lorice,
kao što sam sinoć rekla na Bogoslužju, hvala Isusu i tebi što smo po tvojoj molitvi moji dečki i ja primili iscjeljenje od “odurnog” (ma ne želim ga ni imenovat).
Dala sam ti baš lijepi poklon za rođendan – priliku da mi ponovno pokažeš i dokažeš kolika je tvoja ljubav prema nama, kolika je tvoja vjera u Isusa i koliko Ga ljubiš.
Kada su krenuli simptomi prvo Sjeveru pa onda i Stjepanu ja sam im počela odmah puštati tvoju snimljenu anti-korona molitvu. Slušali smo je kao prepisani lijek i “po tri puta dnevno”. Oni su jako dobro sve podnosili, a ja sam bila u sigurnosti da meni korona neće ne smije prići. No nakon pet dana eto i meni temperature i drugih simptoma. Od srijede se nije spustila s 38 pa sam rekla nema druge zvat ću Loricu jer tko će je sprašiti ako nećeš ti sprašiti tu “gaduru”. Molitva je bila jasna i silna. Hvala pratiocima – Stelli i pretpostavljam Zvoni, koji su te popratili i molili s tobom. Sretna sam što su i moji dečki bili otvorena srca i prihvaćali molitvu i zahvaljivali. Bili su bolji od mene. Jer ja sam, kada su se meni pojavili simptomi, prvo bila u šoku, u pitanjima – zašto? kako? Pa ja sam stajala čvrsto u vjeri (što i jesam doista), nikad se nisam bojala virusa, nisam o njemu ni razmišljala. I onda je krenula borba.
To što sotona čini s tom koronom, kako djeluje na um, to je strašno. Kušnja vjere je bila na vrhuncu. I ne mogu baš reći da sam držala poziciju. Počela sam sumnjati u sebe, u svoju vjeru, vapila Isusu da mi odagna te misli, ali uzalud.
U umu mi je samo odzvanjalo – to ti i treba, nemaš ti vjere, nemaš ti Isusa. A ja znam da Ga imam i da Mu vjerujem. Ali badava. I eto ti, došla bolest koju sam sama negirala, i ja se “ukakala”. I sad, ja znam da sam zdrava, Isusovim ranama iscijeljena, to je gotovo, a ja sam tu gdje jesam. Neka!
I onda: “zovi Lorija, on će se pomoliti tako da ga čuješ u živo”, jer meni to puno znači i ja tako najbolje primam kad smo u direktnom kontaktu, to jest, kada mi se osobno obraćaš. I primila. A dečkima kojima je već bilo bolje, iscjeljenje se samo potvrdilo.
I kada si jučer na Bogoslužju rekao da te nekad neće biti ili nećeš biti u mogućnosti, ja sam rekla samoj sebi: “Ne boj se, Isus je u tvoj život doveo Lorensa, ljubljenog sina, i On zna. Zna da ne možeš sama i da ti je potreban.”
No kako sam i ja Očevo ljubljeno dijete i kako i meni pripada jednako toliko koliko i Lorensu pripada, kao i bilo kome od nas, a SVE nam pripada, najmanje što mogu učiniti je da za taj blagoslov i milost koju sam dobila od Oca i ja počnem ljubiti, služiti i djelovati kao Lorens. Jer ništa manje od toga ne vrijedi. Jer manje su samo blijedi odrazi, skrivanja iza “jačeg”, a ja sama to ne volim i ne želim.
Pa neka tako bude!
Hvala ti Isuse što Ti nas nikada ne napuštaš i oprosti nam mili Oče što smo mi napustili Tebe.
A tebi hvala Lorice što si odlučio biti naš pastir dobri!
Tvoja Sanda i njeni zahvalni dečki
(Lorens: No, glede onog dijela gore naglašenog, ja sam sad već kroz ovaj period gdje se ljudi bore protiv virusa, primijetio jednu karakteristiku koja redovito iskače, i očito je djelovanje tog demona, naime, ljudi počnu govoriti da im je došao kraj, da će umrijeti, gube snagu i vjeru, u svakom slučaju kao da ih zahvati jedna bezvoljnost i malodušnost … što vjerujem jeste dijelom utjecaj medija kojima se izlažu vlastitom krivnjom, ali svejedno …)