Beba se nakon molitve okrenula glavicom prema dolje…”ali ja nisam vjerovala”

Dragi Lorens, naš uzore u nepokolebljivoj vjeri,

evo me kratko sa svjedočanstvom o svojoj mlačnosti i “pameti” u koji se još uvijek previše uzdam, mada znam i osjećam u koga bih se uvijek trebala pouzdati, i kome bih trebala prepustiti u ruke svaki svoj dan – a pogotovo dan u kojem idem roditi dijete kojim smo blagoslovljeni od samoga Oca.

Srž priče/problema poznata je i tebi i Ekipici, naša obitelj u Kristu zna da smo se brinuli jer se beba nije okrenula glavicom dolje u vrijeme kad je uobičajeno da se to dogodi. Čim su to opazili, i u Petrovoj su mi rekli da, ako beba ostane tako, predlažu carski rez, jer je vaginalni porod s djetetom na zadak vrlo težak, kompliciran, a zna biti i opasan po bebu. To me razočaralo, htjela sam da sve bude potpuno prirodno i u Božanskom redu.

Ti i Stela položili ste ruke na mene i dijete na Bračnom i molio si da se beba okrene. Tada sam već trebala prihvatiti u punoj vjeri da ona jest poslušala i okrenula se – i da samo trebam pričekati da se očituje ispunjenje molitve. Potom si mi rekao da i ja sama neprestano zapovijedam da se okrene, što sam zaista činila, i sama i s Nevenom. Međutim, pregledi su se redali, i svi su svjedočili istom: beba je na zadak, porod je sve bliže, carski mi “ne gine”… Počela sam sve više sumnjati da će se molitva ispuniti. Počela sam prihvaćati da neće jer sam propitkivala zašto je tako, razmatrala sam mogućnost da to jednostavno nije u Božjoj volji – ispuniti tu našu molitvu. Sjećaš se da sam ti poslije zadnjeg BZ-a prije Splita rekla: prihvatila sam da je Njemu potreban taj carski, za nešto će poslužiti, meni ili drugima, to je očito Njegov plan. Tako sam sama sebi izrezonirala, sama sam se dovela do zaključka. Tako sam se pomirila sa svojom nevjerom.

Imala sam dogovoren carski 13.4. Međutim, dogodilo se kako si rekao u onom razgovoru da je bolje – porod, koji je uvijek samo u Božjim rukama, krenuo je u svoje vrijeme, nevezano za ljudske planove i dogovore. Na Uskrs, oko 9 ujutro, pukao mi je vodenjak. Otišli smo u bolnicu i potvrdili su, pogledali su me na UZV zadnji put i rekli: beba je definitivno na zadak, idemo na carski. Bilo mi je drago što ću pričekati prirodne trudove, i jesam. Ležala sam cijeli dan, osjetila sam neki početak poslijepodne, a oko 18 sam sasvim sigurno dobila prve trudove. U 19:45 rodila sam carskim rezom malu Katju S., živu, zdravu i blagoslovljenu.

Bilo mi je hladno, bila sam prestravljena mada sam znala što mi slijedi (prošla sam isto prije 12 godina), ali sam cijelo vrijeme bila u molitvi, bez prekida. Sigurna sam da je moja molitva, tvoja, Nevenova, svih koji su znali, pomogla da sve prođe dobro. Čim sam je vidjela, onako malenu, znala sam da je očitovanje Isusove ljubavi preda mnom.

Na mom otpusnom pismu, koje sam pročitala tek prije par dana, piše: DIJETE ROĐENO CARSKIM REZOM BILO JE OKRENUTO GLAVICOM DOLJE.

Ona se okrenula tog popodneva, po ispunjenu molitve, prije prvoga truda. Sve je bilo spremno za prirodan porod, kako sam tražila, ali ja nisam vjerovala i nisam tražila još jedan ultrazvuk, jer nisam ni pomislila da je zadnji čas onaj čas koji je Bogu bio savršen. Zato, moja nevjera razrezala mi je trbuh i donijela mi bolan i dugačak oporavak – ali i ovo svjedočanstvo. 

Hvala Isusu na tome, što me ovako naučio da uvijek i bez rezerve, do samoga kraja, moram jedino imati vjere, jer sve je moguće onome koji vjeruje (Mk 9:23). Čini se, ipak, na mojem putu do potpune vjere i povjerenja stoji moj vlastiti um koji “rasuđuje i prosuđuje”. To je Ja koji mi smeta, i radim na tome da ga svakoga dana sve više utišam, umuknem.  Hvala Isusu što me svejedno neprestano voli, što mi ispunjava molitve, što blagoslivlja našu obitelj svojom milošću, i što nam je dao posvećenog učitelja da nas vodi, slušajući Njegov glas.

Ljubimo te i grlimo,
S.-i