Kad sam čitala mail vidim pišeš o iscjeljenjima od raka i kažeš traje to već negdje 3 god…
Sjetim se molitve za svekrvu moje nećakinje (Pisala sam o tome: vidi svjedočanstvo) prije negdje tako vremena…
Bili ju proglasili “gotovom” – kako oni kažu kad je netko jako jako loše (rek jetre, nije jela, sporo pričala, primala krv…).
Tad je imala unučicu koju još nije ni vidjela a Sotona kaže: “Ideš!?”.
Znala sam da to nije Očeva volja pa sam se pomolila i ona oživila na njihovo čudo, a bome i moje…
Sjećam se da nisam imala nikakvih misli (što zna biti) oko toga hoće li molitva proći ili ne, treba li možda još moliti itd. Nakon što je sve prošlo znala sam ih pitati za nju u smislu kako je.
Pa bi rekli dobro, dobro je ona… i tako ponekad opet, a zadnji put pitam pa kažu: “Kako je?! Odlično je, nikad bolje nije bila, napravila neke promjene u svom životu i tako…”
A ta mala u unučica prošle god kad joj bio rođendan svi su negdje išli, godišnji su bili, i nitko se nije dosjetio tortu ili nešto pripremiti, a kad su stigli do nje (mislim na ženu što je ozdravila), ono kuća okićena balonima i torta ju čeka.
E to kad sam čula, oči mi se natopile.
Koliko Isus ljubi svoju djecu i misli na svakog pojedinog.
Daria