Isus… dragi Lorens… evo mog svjedočanstva na slavu i hvalu dragom našem Isusu… hvala Mu što se proslavio kroz ovu moju kušnju i nevolju i pokazao mi koliko me voli… .
Dakle… pred skoro godinu i po dana rodili su se moji prvi unuci: dečko i curica… blizanci. Gotovo odmah primijetili smo razlike među njima u ponašanju, odnosima s okolinom, načinu konzumiranja hrane i sl., a kako je vrijeme odmicalo, razlike su postajale sve očitije. Što se tiče dječaka sve je bilo u redu i u skladu s normalnim razvojem djeteta. No, kod djevojčice postojale su te neke stvari koje su mene počele zabrinjavati. Nikome nisam ništa o tome pričala, osim s mojim Isusom, jer svi ostali, roditelji djece, rodbina, pedijatrica, nisu nalazili u tome nikakvih problema. A onda, prije nekoliko mjeseci, u jednom tvom dnevnom mailu, doznajem o jednoj majci koja navodi iste ili vrlo slične simptome kod svog djeteta i izražava sumnju u postojanje autizma, jer njena sestra ima autistično dijete.
Duša mi je potonula… .i ono malo vjere da je s mojom unukom sve OK… istopilo se. S još većom pažnjom nastavila sam pratiti moju unuku gledajući te nemile simptome povremeno većeg ili manjeg intenziteta:
– nije baš volila tjelesni kontakt i često bi nas odguravala,
– bilo je problema s hranjenjem tako da je trebalo raditi pauze kako bi pojela cijeli obrok… neku hranu uopće nije htjela jesti,
– povremeno bi znala biti zagledana u nešto i izgledala odsutno,
– sve što bi dohvatila gurala bi u usta i odmah bacala na pod,
– nije bila previše zainteresirana za komunikaciju i brzo bi joj to dosadilo – kod presvlačenja je bila izuzetno razigrana i razdražljiva,
– imala je često ozbiljan i kao zabrinut izraz lica tako da bi se rijetko i uz velik poticaj s naše strane nasmijala… .
Moja kćer je s bebom ipak otišla kod određenih liječnika specijalista i njih to nije ništa zabrinulo. Objasnili su da je to čest slučaj kod blizanaca, tj. da manja beba, zbog stiješnjenog prostora u trbuhu majke, može imati određenih senzoričkih smetnji koje će s vremenom nestati.
Nije me to umirilo… sve sam ispričala tebi i molila te za pomoć, što si ti odmah prihvatio i poslao mi snimljenu molitvu s puno ljubavi i vjere s tvoje strane. Molitva je bila izrečena u autoritetu i snazi Duha Svetoga… zapovjedna molitva u zahvalnosti Isusu Kristu.Uzela sam unučicu u naručje i zajedno s njom slušala tvoju molitvu… znam da sam kasnije promislila da je njena duša, sad direktno, preko tebe, čula Očev glas… al bome ga je čuo i odvratni protivnik… hvala Ti Isuse…
Često sam je izgovarala, meditirala o njoj i postajala sve radosnija kad sam molila za razliku od prijašnje gotovo stalne potištenosti. Naizgled se više-manje ništa nije mijenjalo. Tek nakon dužeg vremena primijetila sam blaga poboljšanja što mi je dalo snagu za ustrajanje u molitvi.
Značajan preokret dogodio se kad sam djecu počela čuvati i bila sama s njima, jer mi je kćer počela raditi. Svako jutro uzimala bih moju unuku u ruke, priljubila je na sebe i gledajući u Isusov Križ govorila Isusu, sebi i maloj bebi da je ona zdrava i iscijeljena u potpunosti od svih slabosti i bolesti i da je zdravog i normalnog razvoja. Puno su mi pomogla predavanja o vjeri koja sam svaki dan stalno slušala i tvoj savjet da gledam očima duha moju bebu zdravu, veselu, radosnu…
Stalno sam za sve zahvaljivala Isusu.
Moram priznati… u svemu tome ja nisam bila svjesna koliko je i da li je uopće bila snažna moja vjera, niti sam o tome razmišljala i preispitivala se… Ali znam… da sam u trenucima kad sam zajedno s mojom unukom u naručju zahvaljivala mom Isusu za njeno iscjeljenje i ispovijedala Istinu o njenom potpunom ozdravljenju… bila ispunjena tolikom ljubavlju za Isusa i za moju bebu da mi je izgledalo kao da smo se svo troje, Isus i nas dvije, stopili u jednom neopisivom osjećaju sreće i lakoće postojanja… Baš u tim trenucima, dan za danom… jednostavno se dogodilo da sam znala da će sve biti dobro…
I jest dobro… savršeno dobro, dragi moj ljubljeni Isuse. Hvala Ti i slava sva, jer si me obradovao neizmjerno i zadovoljio najveću žudnju moga srca.
Naime… prije otprilike 2 mjeseca, moja unuka kao da se preporodila… potpuno je zdrava u svakom pogledu, sretna, normalnog ponašanja… svi simptomi su potpuno nestali, izvrsno komunicira sa svima, osmijeh joj ne silazi s lica… radosno i vedro dijete… čak je u nekim stvarima pretekla brata… prije njega je izgovorila prvu riječ s razumijevanjem…
Štogod da je bilo s mojom unukom… autizam, senzoričke smetnje ili nešto treće… Ti si mili Isuse to iscijelio i savršeno obnovio zbog Ljubavi i Milosti Tvoje…
Slavit ću Te i hvaliti zauvijek, moj vjerni, dobri Isuse!!!
Hvala i tebi, dragi Lorens zbog Istinite poduke i zbog tvog srca punog Očeve Ljubavi za nas.
Hvala ti, jer si ti imao Abrahamovu vjeru za ovu moju nevoljnu okolnost.
Amen…
P.S.
Naši ljubavni sastanci s Isusom traju i nadalje, svaki dan… sad nam se pridružio i braco… Pričam im o Isusu, kako je drag i dobar, koliko ih voli… I predivno je vidjeti ih kako, na spomen Njegovog Imena, spontano podižu ručice i šalju Mu poljupce…
Hvala Ti moj Isuse što si me učinio najsretnijom bakom na svijetu… Amen… .